Plava Balada

...ovdje je slovo ispisano srcem...

08.01.2010.

Rob navike...

Tik-tak; tik-tak..zvrrrrrrrrnnnn..

Stara budilica, sa dva velika metalna cilindra koja su imala ulogu zvona i jednim onim malim čekićem koji je velikom brzinom udarao od te cilindre, probudi tog jutra, oko pola 6 ujutro stasita gospodina. Ustajanje po navici, odlazak u toalet i sve one rutinske radnje odvile su se i toga jutra.
Ime gospodina ne možemo da otkrijemo zbog okolnosti iz kojih se i piše ova priča, te ćemo ga u nastavku teksta jednostavno zvati ON.

Nakon doručka koji se sastojao tek od jedne jedine banane i šolje kafe, obuče On svoje najdraže odijelo koje je posjedovao u ormaru. Imao je jako mnogo odijela, svaki za neku posebnu i posebniju prigodu. Odijelo sa kratkom ruskom kravatom, šest okruglih dugmadi, crne boje koja bi samo pri odgovarajućem upadu svjetla blago naginjala da tamno plavu, bez džepova na sakou, bilo je to njegovo najdraže. Zašto baš to mislim da On ni sam nije sa sigurnošću znao. Uz to odijelo odabere i svilenu tamno ljubičastu kravatu, obuje svoje crne cipele, zaključa vrata dva puta na gornjoj bravi i jednom na donjoj. Treba napomenuti da to zaključavanje išlo sljedećim redoslijedom: gornja brava jednom, donja brava dva puta, gornja brava drugi put, donja jednom u kontra smijeru, dakle jednom otključaj. Izađe potom na ulicu i zaputi se prema poslu. Njegova kancelarija nalazila se tek 2 kilometra od stana i taj put je uvijek prelazio pješačeći. Smatrao je to usputnom rekreacijom.
Taj dan na poslu proveo je sasvim uobičajeno. Nekoliko poslatih mailova, dvije popijene kafe, desetak telefonskih razgovora sa klijentima te jedan potpisan ugovor za suradnju sa još jednim poslovnim partnerom. Pauzu za ručak iskoristio je da odvede svog sina na sladoled. Da, On je bio i otac. Samorhrani udovac čija je žena umrla odmah nakon što je na svijet donijela njegovog sina. Sin mu je živio djelomično sa njim te djelomično sa bakom i djedom. Dok je On častio sina tim sladoledom u jedinoj slastičarnici u koju je u svom čitavom životu ušao, dječačić ga zamoli da za vikend odu negdje na kampovanje.
Same riječi vikend i kampovanje bijahu strahovite za Njegove uši. Kako da to ubaci u svoj planer a da ne poremeti svakodnevni ciklus. Kako? Nikako! Njemu je to bilo neizvodljivo. Morao je negativno odgovoriti djetetu. Pauza za ručak nije trajala dugo te se dječak vratio baki i djedu a On na svoj posao.
Poslije završetka radnog vremena vratio se u stan istim onim putem kojim je i došao na posao. Poznanici koji su ga mogli vidjeti iz izloga kafića pored kojih bi prošao pričali su da je čak gledao da staje nogom točno na isto mjesto na koje je stao kad bi išao na posao.
U stanu ga je čekao topao ručak i obrisana prašina. On je imao kućnu pomoćnicu koja je morala taj posao obaviti prije nego se on vrati sa posla. Tu ženu je vidio samo jednom, kad su dogovarali posao. Platu joj je ostavljao na stolu kuhinje, nije joj novac nikad uručio u ruke. Političke novine i informativne emisije tog tipa na televiziji su bile nešto što On nije mogao zaobići. Uživao je prateći politiku i ona mu je uzimala najveći dio slobodnog vremena. Mada, njegovo slobodno vrijeme se tako ni ne može nazvati jer je svaki njegov postupak bio u svrhu nekog budućeg posla ili posla koji je obavljao trenutačno.
Te večeri, dok je zabuljeno gledao dnevnik i slušao na radiju stanje na burzi ugođaj mu pokvari zvono na vratima. Gunđavim glasom je promrmljao kad je otvarao vrata. Ugadao je mamu njegove preminule žene, baku njegovog sina. Baka je nosila žalosnu vijest. Njegov sin je skočio sa prozora zgrade, lupio glavom od beton i na mjestu preminuo. Kako mu je ta stara žena rekla, On je saznao da mu sin nije mogao više da izdrži to da nema ni oca ni majke.
Stravična nelagoda u stomaku, bol u grudima, grčevi na licu i suze u očima pojaviše se na Njemu. Zalupio je vrata što je jače mogao. Obuče ponovo ono svoje odijelo, ponovo zaključa stan prema opisanom procesu i izađe na ulicu. Ovaj put nije išao na posao. Htio je da ide negdje, da ide na to kampovanje, htio je, ali nije imao sa kim. Noge su ga vodile po ulicama grada, nije znao kuda točno ide. Iz glave mu nisu izlazile riječi one stare žene koja se pojavila na njegovim vratima u trenutku kad je pomno slušao dnevnik.
Noge ga odvedoše na željezničku stanicu. Točno u trenutku kad je ulazio na perone začuje glas kako najavljuje kašnjenje od 15 minuta. Da, ponovo kašnjenje! I On je bio zakasnio 15 minuta pa je izgubio sve što je imao. Izbezumnjen u borbi sa lavinom osjećaja mržnje prema sebi ugleda stariju gospođu kako sjedi na klupi. U tom trenutku je prezirao starije gospođe. Želio joj je prići, želio ju je rastrgati na komade jer je upravo starija gospođa bila ta koja mu je donijela vijest o samoubistvu njegovog sina.
Laganim korakom uputi se prema klupi. Imao je osjećaj da nosi na leđima svu mržnju svijeta i da će sad to da iskoristi na nemoćnoj staroj gospođi. Priđe joj i pruži ruku da je dohvati. U tom djeliću sekunde mehanički shvati da nije sam na stanici, da tu ima još ljudi, da će biti viđen, a ionako ta starica nije ničemu kriva. Naglo se predomisli i onako sa već ispruženom rukom tupo progovori: "Oprostite, imate li možda upaljač?"

28.08.2009.

POMOZIMO ŠTIĆENICIMA ZAVODA U PAZARIĆU

Kao i mnogo puta do sada organizujemo jos jednu humanitarnu akciju prikupljanja sredstava za Zavod za djecu i omladinu sa posebnim potrebama Pazaric.

Znači, kao i svaki put, skupljamo odjeću, obuću, igračke i novac kojim kupujemo hranu, higijenske potrepštine, pelene...

Svako od nas u ormarima ima nešto što ne nosi, što mu ne treba... Vaš stari džemper, trenerka, hlače ili čizme nekome će jako dobro doći. Neke igračke koje skupljaju prašinu i koje čuvate ni sami ne znajući zašto, izmamit će osmijeh jednog bolesnog djeteta kojem je osmijeh jako potreban. Nemojte misliti kako će vaš skromni prilog biti ofiran i kako od njega nema nikakve pomoći. Svaki komad odjeće, svaka marka - znači punije kese i pakete koje vozimo u Zavod. Znači radost 380 štićenika, čija egzistencija zavisi isključivo od ljudi dobre volje i njihove pomoći.

Ukoliko želite biti dio ove akcije, učiniti nešto plemenito za osobe kojima plemenitost znači opstanak - pridružite nam se!

U subotu 29.08.2009 u 10h nalazimo se ispred Mercatora na Pofalićima, gdje ćemo sačekati one koji žele donirati novac. Zatim u Mercatoru kupujemo namirnice i sto je potrebno.
Svako od vas može biti prisutan i pomagati u kupovini.

Nakon kupovine, u 11h idemo na most Suade i Olge, gdje ćemo sačekati priloge sa odjećom, obućom, igračkama...

Svi koji žele, mogu s nama u Zavod Pazarić, gdje polazimo oko 11:20h.
Možete pomoći i tako što ćete svojim autom povesti stvari ili posjetioce za Zavod - prevoz nam je uvijek itekako dobrodošao

Nadam se da cemo se u sto vecem broju okupiti i pomoci onima koji ovise o nama

19.08.2009.

Bosno i Hercegovino

Nisam nekoliko dana postavio ništa, pa hadje nek se ova i ovdje nađe :)

A inače sam čitav dan raspjevan pa evo vam malkice mojih stihova...

 

Velebne planine na svojim plećima nosiš,

plavetne rijeke ka morima vodiš,

dičiš se bogatstvom šumskim,

pašnjaci tvoji odjekuju putevima drumskim.

 

Bosno, nahrani svoja stada, ovce i koze!

Na kamenu zasađene vinove loze,

neko daju blago i bistro vino

oj ponosita Hercegovino!

 

Rudar kad svoju sablju zabije

ti ne kukaš već nagradiš je

rudom iz utrobe svoje,

rudaru pružiš ruke svoje!

 

Bosno, blažene ti žitnice bile

svakog ljeta nove bisere rodile.

I ti, hladne Neretve domovino,

kuću izgradi kamenom svojim, Hercegovino!

 

Čovjek koji živi pod svodom tvojim

ime tvoje nosi sa srcem svojim,

jer samo je jedna i jedina

Bosna i Hercegovina.


Stariji postovi

Plava Balada
<< 01/2010 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
9167

Powered by Blogger.ba